Kako bismo bolje razumjeli ulaganja, krenimo od jednostavnog pitanja: zašto si odlučio uopće početi ulagati? Mogao si svoje vrijeme i novac usmjeriti u nešto drugo, potrošiti ih na svakodnevne potrebe, putovanja ili druge želje. Sama odluka da uložiš dio svojih resursa znači da imaš određena očekivanja za budućnost. Ta očekivanja mogu biti različita: ranija financijska sigurnost, mirnija mirovina, viši životni standard ili jednostavno osjećaj stabilnosti i kontrole nad vlastitim financijama.
Ulaganje se, zapravo, temelji na ideji odricanja u sadašnjosti kako bi se ostvarile koristi u budućnosti. To odricanje može biti manje ili veće, ali uvijek uključuje žrtvovanje dijela novca, vremena ili energije danas u nadi da će ti se sutra vratiti u većem obliku, bilo kroz veći prihod, akumulirano bogatstvo ili dugoročnu financijsku slobodu. U najširem smislu, taj proces nazivamo ulaganjem. Drugim riječima, svaki put kada odlučiš odgoditi trenutnu potrošnju i sredstva usmjeriš prema budućem rastu, ti zapravo ulažeš u svoju budućnost.
Ova definicija ulaganja uključuje nekoliko važnih elemenata koje vrijedi posebno istaknuti. Prije svega, u ulaganje ulažeš svoje vrijeme i novac, odnosno resurse općenito. Ti su resursi ograničeni i samim time vrijedni. Upravo zato ulaganja se bave učinkovitim upravljanjem novcem (ili financijskim bogatstvom) danas, s nadom da će u budućnosti donijeti više novca odnosno prinosa.
No tu dolazimo do drugog ključnog obilježja ulaganja: nesigurnosti budućnosti. Drugim riječima, činjenica da možeš samo očekivati veće prinose u budućnosti znači da se uvijek suočavaš s određenom razinom rizika. Ako se pitaš zašto ljudi uopće ulažu, a ne drže novac u gotovini ispod madraca ili zakopan u dvorištu, odgovor se nalazi u osnovnom ekonomskom pojmu, oportunitetnom trošku. Oportunitetni trošak označava vrijednost onoga čega se moraš odreći kako bi se upustio u neku drugu aktivnost. U slučaju ulaganja, odričeš se trenutne sigurnosti gotovine kako bi imao priliku ostvariti veću vrijednost u budućnosti.
Još jedan temeljni uvid iz ekonomije je da se raspoloživi dohodak može ili potrošiti, ili uštedjeti ili djelomično jedno i drugo. Štednja znači odricanje od potrošnje danas kako bi se omogućila veća potrošnja u budućnosti. Ulaganje, kao što smo već naglasili, uključuje sličnu vrstu odricanja.
Ipak, postoji jedna ključna razlika između štednje i ulaganja. Štednja gotovo da i ne uključuje rizik (ili u najboljem slučaju vrlo mali rizik), dok je rizik sastavni dio ulaganja. Primjerice, ako svoj novac položiš na štedni račun ili u oročeni depozit, nemaš stvaran rizik da ćeš ga izgubiti jer su takvi iznosi (do određenog limita, u SAD-u do 250.000 dolara) osigurani od strane države.
S druge strane, ako odlučiš uložiti novac na burzi, izlažeš se znatnom riziku da izgubiš dio ili čak cijeli uloženi kapital. Općenito, različite vrste ulaganja nose različite razine rizika, od gotovo nikakvih pa sve do vrlo visokih. Upravo upravljanje tim rizicima postaje jedno od središnjih pitanja svakog ozbiljnog ulagača.
U užem smislu, kada govorimo o investicijskom okruženju, mislimo na različite vrste investicijskih instrumenata odnosno imovine kojima pojedinci i institucije mogu trgovati, kao i na tržišta na kojima se ta imovina kupuje i prodaje. Tu imovinu možemo podijeliti u dvije osnovne skupine: realnu imovinu i financijsku imovinu.
Realna imovina je opipljiva i može se koristiti za proizvodnju dobara ili usluga. Primjeri realne imovine su strojevi, tvornice ili zemljište. Financijska imovina, s druge strane, nema fizički oblik, ona je zapisana u obliku ugovora, elektroničkih zapisa ili vrijednosnih papira. Ona predstavlja pravo na prihode koje generira realna imovina ili potraživanja koja izdaju različiti subjekti, uključujući i državu.
Za razliku od realne imovine, financijska imovina sama po sebi ne stvara dobra ni usluge. Međutim, ona posredno omogućuje da se realna imovina proizvodi, gradi ili koristi. Primjeri financijske imovine su dionice i obveznice koje posjeduješ ili državne vrijednosnice koje kupuješ.
Kako financijska imovina zapravo pomaže u stvaranju realne imovine? Primjerice, ako kupimo dionice jedne automobilske kompanije (na primarnom tržištu, dakle izravno od tvrtke, a ne od drugog ulagača), tvrtka taj novac koristi za širenje svojih proizvodnih kapaciteta. To znači da može proizvesti i prodati više automobila, a iz prihoda ostvarenih tom prodajom isplatiti ulagače.
Slično tome, kada kupimo državne vrijednosne papire, država prikupljeni novac koristi za financiranje svojih rashoda – primjerice za izgradnju autoceste ili mosta. Na taj način financijska ulaganja postaju ključni kanal kroz koji se omogućuje stvaranje i širenje realne imovine.
Upravo ulaganja u financijsku imovinu bit će glavna tema ove knjige.
U širem smislu, globalno investicijsko okruženje obuhvaća ukupnu svjetsku ekonomsku aktivnost i događaje koji neminovno utječu na vrijednost, veličinu i samu prirodu financijskih tržišta, a time i na ulaganja te izgradnju portfelja diljem svijeta.
Primjeri takvih utjecaja su brojni. Trgovinske i geopolitičke napetosti između SAD-a i pojedinih zemalja (ili cijelih kontinenata poput Europe), nesigurnost u poslovnom sektoru i smanjena ulaganja u kapital, nesinkronizirane monetarne politike (npr. razlike u pristupu između američkog FED-a i Europske središnje banke) te različite stope gospodarskog rasta među državama – sve to stvara izrazito neizvjesno i rizično okruženje za globalna financijska tržišta, sudionike i instrumente.
Kao posljedica, pristupi i strategije izgradnje portfelja u takvom okruženju moraju biti prilagođeni. Naglasak se češće stavlja na ublažavanje rizika i konzervativniji pristup, jer su stabilnost i zaštita kapitala prioritet kada je globalna razina nesigurnosti visoka.