Ekonomski prijedlozi Donalda Trumpa za predsjedničke izbore 2024. izazvali su opsežne rasprave o njihovom potencijalnom utjecaju na domaće i međunarodne ekonomske tokove. Glavne mjere koje je Trump predložio, uključuju povećanje carina, smanjenje poreza, deregulaciju i drugačiju energetsku politiku.
Trumpov prijedlog o univerzalnoj carini na sve uvozne proizvode s dodatnim carinama na robu iz Kine, Kanade i Meksika može imati duboke posljedice na globalnu ekonomiju. Povećanje carina ima za cilj zaštitu domaće industrije i poticanje domaće proizvodnje, ali dolazi s nizom potencijalnih negativnih posljedica.
Povećanje carina može dovesti do viših cijena potrošačkih proizvoda u relativno kratkom roku, unutar šest mjeseci do jedne godine, budući da se troškovi uvoza povećavaju i prenose na potrošače. Kada se uvedu carine, uvoznici plaćaju dodatne troškove na proizvode koje uvoze, a te troškove često prenose na krajnje potrošače kroz povećanje maloprodajnih cijena. Na primjer, tijekom trgovinskog rata između SAD-a i Kine 2018.-2019., carine na kineske proizvode dovele su do povećanja cijena elektronike, odjeće i ostalih potrošačkih proizvoda u SAD-u. To povećanje cijena smanjilo je kupovnu moć američkih kućanstava jer su morali izdvojiti veće iznose za iste proizvode, što je rezultiralo smanjenjem njihove sposobnosti trošenja na druge proizvode ili usluge, čime se smanjuje ukupna potražnja u gospodarstvu.
Osim toga, povećane carine na uvozne sirovine, poput čelika i aluminija, također su negativno utjecale na američke proizvođače koji se oslanjaju na te sirovine. Primjerice, automobilska industrija u SAD-u suočila se s višim proizvodnim troškovima zbog carina uvedenih na čelik i aluminij, što je smanjilo njihovu profitabilnost i natjeralo ih da podignu cijene svojih vozila, što ih je učinilo manje konkurentnima na globalnom tržištu. Takve posljedice često dovode do pada konkurentnosti domaćih tvrtki na međunarodnoj razini, unatoč prvotnoj namjeri da se zaštite domaći proizvođači.
Povijesno gledano, slične protekcionističke mjere pokazale su se kontraproduktivnima. Smoot-Hawley zakon iz 1930. godine, koji je uveo visoke carine na više od 20.000 uvoznih proizvoda, doveo je do značajnog pada međunarodne trgovine jer su druge zemlje odgovorile kontramjerama. Rezultat je bio pad izvoza iz SAD-a, smanjenje industrijske proizvodnje i daljnje produbljivanje Velike depresije. Ovaj primjer jasno pokazuje kako protekcionizam može izazvati negativne posljedice za domaću ekonomiju, umjesto da je zaštiti.
Trenutačno ekonomsko i geopolitičko stanje dodatno komplicira utjecaj povećanja carina. Globalni lanci opskrbe još su opterećeni posljedicama pandemije COVID-19 i ratom u Ukrajini, što znači da bi dodatne carine mogle izazvati još veće poremećaje. Na primjer, povećane carine mogle bi rezultirati kašnjenjima u isporukama ključnih komponenti i sirovina, što bi utjecalo na cijene i dostupnost proizvoda na globalnoj razini. Takvi poremećaji mogu povećati troškove poslovanja za tvrtke koje ovise o globalnim lancima opskrbe, čime se smanjuje njihova profitabilnost.
Odgovor drugih država na povećanje carina može uključivati uvođenje kontramjera, poput povećanja carina na američke proizvode, što bi dodatno smanjilo obujam globalne trgovine i negativno utjecalo na američki izvoz, posebice u poljoprivrednom i proizvodnom sektoru. Tijekom trgovinskog rata 2018.-2019., Kina je, kao odgovor na američke carine, uvela carine na američke poljoprivredne proizvode, uključujući soju, što je imalo značajan negativan učinak na američke farmere. Pad izvoza u Kinu, koja je bila jedno od najvećih tržišta za američku soju, rezultirao je gomilanjem zaliha i padom cijena, što je mnoge farmere dovelo na rub bankrota.
Trgovinske napetosti stvaraju neizvjesnost koja može destimulirati ulaganja, jer poduzeća postaju opreznija s ulaganjem u nove projekte zbog rizika od daljnjih trgovinskih prepreka ili povećanja troškova. Takva situacija može destabilizirati financijska tržišta zbog neizvjesnosti koja prati trgovinske ratove. Na primjer, tijekom trgovinskog rata između SAD-a i Kine, globalna tržišta dionica suočila su se s povećanom volatilnošću jer su investitori reagirali na promjene carinskih politika i strah od usporavanja globalnog gospodarskog rasta.
Povećanje carina može također imati dugoročne negativne posljedice na inovacije i tehnološki napredak. Kada se domaće tvrtke osjećaju zaštićeno od strane međunarodne konkurencije, manje su motivirane za ulaganje u istraživanje i razvoj kako bi poboljšale svoju konkurentnost. Dugoročno, to može dovesti do smanjenja tehnološkog napretka i inovacija, što je ključno za održavanje gospodarskog rasta i konkurentnosti na globalnoj razini.
S obzirom na sve navedeno, jasno je da povećanje carina može donijeti kratkoročnu korist u obliku zaštite određenih sektora, ali dugoročno može stvoriti niz problema, uključujući inflaciju, smanjenje konkurentnosti, trgovinske sukobe i negativan utjecaj na inovacije. S obzirom na trenutačne globalne okolnosti, takve mjere mogle bi dodatno destabilizirati već oslabljene ekonomske tokove i otežati oporavak globalnog gospodarstva.
Proširenje poreznih olakšica iz 2017. godine i dodatno smanjenje korporativnog poreza na 15% imaju za cilj poticanje investicija i potrošnje. Istina je da smanjenje poreza može povećati gospodarski rast u kratkom roku kroz veću potrošnju kućanstava i ulaganja poduzeća. Naime, smanjenje poreza povećava raspoloživi dohodak kućanstava, što rezultira većom potrošnjom u roku od nekoliko kvartala. U isto vrijeme, smanjenje poreza na dobit povećava profitabilnost poduzeća, potičući ih na veća ulaganja u širenje poslovanja i zapošljavanje novih radnika.
Na primjer, porezne olakšice koje su donesene u okviru Zakona o poreznim rezovima i radnim mjestima (Tax Cuts and Jobs Act – TCJA) iz 2017. rezultirale su povećanjem raspoloživog dohotka američkih kućanstava, što je potaknulo veću osobnu potrošnju, osobito u sektorima poput maloprodaje i automobilske industrije. U prvim godinama nakon usvajanja TCJA-a, zabilježen je rast potrošnje i povećanje poslovnih investicija, što je kratkoročno podržalo gospodarski rast. Istodobno, korporativni porezi smanjeni su s 35% na 21%, što je rezultiralo povećanjem profitabilnosti kompanija i omogućilo im da reinvestiraju dio dobiti u proširenje proizvodnje, akvizicije i istraživanje i razvoj.
Međutim, postoje i negativni aspekti, kao što su povećanje proračunskog deficita i javnog duga, jer se smanjuje fiskalna osnovica bez odgovarajućeg smanjenja javnih rashoda. Povijesno iskustvo pokazuje da smanjenje poreza bez uravnoteženja potrošnje često dovodi do rasta javnog duga. Primjerice, Reaganove porezne olakšice iz 1980-ih rezultirale su velikim proračunskim deficitima, unatoč kratkoročnom gospodarskom rastu. Reaganova administracija smanjila je poreze kako bi potaknula gospodarski rast, ali je istovremeno zabilježen značajan rast proračunskog deficita i javnog duga jer rashodi, osobito na obranu ( a isto tako će postupiti i Trump), nisu smanjeni. Kao rezultat toga, javni dug je do kraja 1980-ih dosegao visoke razine, što je dugoročno ograničilo fiskalnu fleksibilnost SAD-a.
U trenutačnim okolnostima, s visokom inflacijom i visokim kamatnim stopama, povećanje deficita moglo bi dodatno opteretiti američki proračun i smanjiti fiskalnu fleksibilnost. Kada se fiskalni deficit povećava, vlada se mora više zaduživati kako bi financirala svoje izdatke, što povećava ukupni javni dug. Rast javnog duga također može povećati troškove zaduživanja na globalnoj razini, osobito jer su američke obveznice ključne za međunarodne investitore. Kada javni dug raste, investitori zahtijevaju veće kamatne stope kako bi nadoknadili povećani rizik, što povećava troškove zaduživanja za vladu. Visoki javni dug može također rezultirati smanjenjem kreditnog rejtinga države, što dalje povećava troškove zaduživanja.
Povećani troškovi zaduživanja imaju negativan učinak na ekonomski rast jer vlada mora izdvajati veći dio proračuna za servisiranje duga umjesto za investicije u infrastrukturu, obrazovanje ili zdravstvenu skrb. Na primjer, tijekom prvih godina 2020-ih, zbog visokih razina javnog duga i rastućih kamatnih stopa, povećali su se troškovi servisiranja duga u SAD-u, što je rezultiralo smanjenjem izdataka za druge prioritetne projekte poput obnove infrastrukture. S obzirom na važnost američkih državnih obveznica na globalnim financijskim tržištima, rast kamatnih stopa može uzrokovati lančanu reakciju, povećavajući globalne kamatne stope i čineći zaduživanje skupljim za druge zemlje i kompanije.
Međunarodni investitori igraju ključnu ulogu u financiranju američkog javnog duga, a njihovo povjerenje u stabilnost američkih obveznica je presudno. Kada se očekuje rast javnog duga i povećanje fiskalnih rizika, investitori mogu početi prodavati ( kao što to rade Kina i Japan) svoje američke obveznice, što bi dovelo do pada njihovih cijena i rasta prinosa. Trendovi iz proteklih desetljeća pokazuju da u vrijeme povećane političke ili ekonomske neizvjesnosti međunarodni investitori često diversificiraju svoja ulaganja i smanjuju izloženost američkom dugu. Na primjer, tijekom razdoblja intenzivnih trgovinskih napetosti između SAD-a i Kine 2018.-2019., kineski investitori su počeli smanjivati svoje udjele u američkim obveznicama kao odgovor na protekcionističke mjere SAD-a, što je dovelo do smanjenja potražnje za američkim obveznicama. S obzirom na to da je Kina tradicionalno jedan od najvećih držatelja američkog duga, smanjenje njihovih ulaganja izazvalo je rast prinosa na američke obveznice, što znači da je SAD morao ponuditi više kamatne stope kako bi privukao nove kupce. Takav pritisak na kamatne stope povećao je ukupne troškove zaduživanja za američku vladu i doveo do šireg utjecaja na financijska tržišta. Primjerice, u listopadu 2018. godine prinosi na američke desetogodišnje obveznice porasli su na najvišu razinu u posljednjih sedam godina, što se može povezati s kineskim smanjenjem kupovine američkog duga kao odgovorom na trgovinske napetosti.
S obzirom na sve navedeno, jasno je da smanjenje poreza može donijeti kratkoročne koristi u obliku povećanja gospodarskog rasta i investicija, ali također može dovesti do dugoročnih izazova, uključujući povećanje proračunskog deficita, rast javnog duga i povećanje troškova zaduživanja. Fiskalna politika koja se temelji isključivo na smanjenju poreza bez odgovarajućeg smanjenja rashoda može stvoriti značajne rizike za stabilnost državnih financija, što je posebno važno u kontekstu trenutačnih globalnih ekonomskih i geopolitičkih izazova.
Smanjenje regulacije može pozitivno utjecati na poslovanje, jer smanjenje administrativnih prepreka poticajno djeluje na rast malih i srednjih poduzeća. Deregulacija može povećati konkurentnost, omogućiti brži rast produktivnosti i stvoriti nova radna mjesta. Na primjer, deregulacija može smanjiti vrijeme potrebno za registraciju poduzeća ili dobivanje dozvola, što olakšava ulazak novih poduzetnika na tržište i povećava ukupnu gospodarsku aktivnost unutar jedne do dvije godine.
Povijesni primjeri, poput deregulacije financijskog sektora 2000-ih, pokazali su da smanjenje regulatornih prepreka može dovesti do kratkoročnog gospodarskog rasta, ali i do stvaranja sistemskih rizika. Deregulacija financijskog sektora u SAD-u rezultirala je rastom investicijskih aktivnosti, no također je dovela do povećane rizične prakse, što je na kraju pridonijelo globalnoj financijskoj krizi 2008. godine. Takva iskustva ukazuju na potrebu za oprezom pri deregulaciji, osobito u sektorima gdje je potreban visok stupanj transparentnosti i sigurnosti.
U trenutačnim okolnostima, deregulacija energetskog i financijskog sektora mogla bi imati različite učinke. Dok bi smanjenje regulacije moglo potaknuti veća ulaganja u fosilna goriva i smanjiti troškove za energetske tvrtke, moglo bi također dovesti do povećanja ekoloških rizika i ugroziti napore za borbu protiv klimatskih promjena. Financijski sektor, s druge strane, može iskoristiti deregulaciju za širenje investicijskih aktivnosti, ali bi takav pristup mogao povećati volatilnost na financijskim tržištima i dovesti do većih rizika za financijsku stabilnost.
Trumpova energetska politika usmjerena na povećanje proizvodnje fosilnih goriva može smanjiti energetske troškove i povećati energetsku neovisnost SAD-a. Povećanje domaće proizvodnje nafte i plina može sniziti cijene energije za potrošače i industriju unutar jedne do dvije godine, što može povećati konkurentnost američkog gospodarstva. Na primjer, povećanje proizvodnje nafte iz škriljevca tijekom Trumpove administracije dovelo je do pada cijena benzina i energetskih troškova za kućanstva i poduzeća, što je povećalo njihovu kupovnu moć i konkurentnost.
Međutim, povećano oslanjanje na fosilna goriva moglo bi biti suprotno globalnim naporima za smanjenje emisije ugljičnog dioksida i borbu protiv klimatskih promjena. Ulaganja u obnovljive izvore energije, poput solarnih i vjetroelektrana, mogu biti zapostavljena ako se energetska politika fokusira na fosilna goriva, što bi moglo usporiti tranziciju prema održivijem energetskom sustavu. Osim toga, povećanje emisija stakleničkih plinova moglo bi dovesti do međunarodnih sankcija ili trgovinskih prepreka za američke proizvode, osobito u Europi, koja se snažno zalaže za smanjenje emisija.
Prirodni plin, kao tranzicijsko gorivo, ima posebnu ulogu u trenutnoj energetskoj strategiji. Povećanje domaće proizvodnje prirodnog plina može smanjiti cijene na domaćem tržištu i potaknuti potrošnju, ali također može dovesti do povećanog izvoza u Europu i Aziju, gdje je potražnja za prirodnim plinom visoka, osobito s obzirom na aktualnu energetsku krizu povezanu s ratom u Ukrajini. Međutim, oslanjanje na prirodni plin kao glavni izvor energije može dugoročno predstavljati prepreku za prelazak na obnovljive izvore, budući da infrastruktura za vađenje, transport i potrošnju plina može postati financijska prepreka za ulaganja u obnovljive izvore energije.
Povijesno gledano, oslanjanje na fosilna goriva često je rezultiralo nestabilnošću cijena energije zbog oscilacija na globalnim energetskim tržištima. S obzirom na trenutne globalne ciljeve vezane uz Pariški sporazum i zelenu tranziciju, Trumpova energetska politika mogla bi izolirati SAD od međunarodnih partnera i negativno utjecati na diplomatske odnose s Europskom unijom, koja snažno zagovara obnovljive izvore energije. Odgovor EU mogao bi uključivati smanjenje suradnje na energetskim projektima i povećanje napora za smanjenje ovisnosti o američkoj energiji.
Mjere koje je Donald Trump predložio mogle bi imati značajan utjecaj i na Hrvatsku, posebno kroz indirektne kanale poput trgovine i investicija. Povećanje carina na europske proizvode moglo bi smanjiti izvoz iz EU-a u SAD, što bi smanjilo potražnju za hrvatskim proizvodima uključenim u europske dobavne lance. Također, Hrvatska bi mogla osjetiti povećane cijene uvezenih proizvoda, ako SAD nametne carine na ključne proizvode iz Europe. Investitori su često oprezni tijekom razdoblja trgovinskih napetosti i deregulacija jer rizici postaju izraženiji, što može smanjiti spremnost na ulaganje, posebno u manje ekonomije poput Hrvatske. Da bi se smanjio rizik od utjecaja deregulacije i povećanja konkurentnosti na globalnoj razini, Hrvatska bi trebala povećati ulaganja u istraživanje i razvoj, posebno u sektoru tehnologije. To bi povećalo konkurentnost hrvatskih poduzeća na globalnom tržištu, a i usmjeriti napore prema diversifikaciji svojih trgovinskih odnosa, kako bi smanjila ovisnost o tržištima koja su podložna carinskim barijerama.
U 2022. godini Hrvatska je uložila oko 1% svog BDP-a u R&D, dok je prosjek Europske unije iznosio oko 2,3%, a naprednije države, kao što su Njemačka i Švedska, koje ulažu više od 3% BDP-a. U usporedbi sa svijetom, Hrvatska znatno zaostaje za državama poput Južne Koreje i Izraela, koje ulažu više od 4% BDP-a u R&D. Isto tako, razvijene države poput SAD-a i Japana značajno su povećale svoja ulaganja u tehnologiju kako bi zadržale konkurentnost na globalnom tržištu
Prema podacima Svjetske banke, ulaganja u istraživanje i razvoj (R&D) kao postotak bruto domaćeg proizvoda (BDP) za neke od vodećih država :
| Država | Ulaganja u R&D (% BDP-a) |
|---|---|
| Južna Koreja | 4,81% |
| Izrael | 4,93% |
| Japan | 3,26% |
| Njemačka | 3,14% |
| Sjedinjene Države | 2,83% |
| Francuska | 2,35% |
| Kina | 2,14% |
| Europska unija (prosjek) | 2,27% |
| Hrvatska | 1,11% |
Nedovoljna ulaganja u istraživanje i razvoj onemogućuju tvrtkama u Hrvatskoj da razviju inovativne proizvode i usluge, što ih čini manje konkurentnima na međunarodnim tržištima. Bez ulaganja u tehnologiju, Hrvatska će još više zaostajati u razvoju modernih rješenja poput digitalizacije, automatizacije i umjetne inteligencije. To može ograničiti gospodarski rast i rezultirati gubitkom radnih mjesta jer su suvremeni poslovi sve više tehnološki orijentirani. Bez vlastitih inovacija, Hrvatska će biti sve više ovisna o uvoznim tehnologijama, što stvara dodatne troškove za gospodarstvo i smanjuje njegovu samodostatnost. To će dovesti do povećane ranjivosti u slučaju poremećaja u međunarodnim trgovinskim odnosima. Niska razina ulaganja u istraživanje i razvoj također može Hrvatsku učiniti manje privlačnom za strane investitore. Investitori traže zemlje s naprednim tehnološkim sektorom i inovacijskom infrastrukturom, a Hrvatska zaostaje za drugim zemljama EU-a u tom smislu. Stoga, koliko god da netko uporno prikazuje situaciju kao nikad boljom, stvarnost je dijametralno suprotna.
Urušava se struktura i jedini pravi razlog je u tome što smo iznimno mala ekonomija na razini EU i svijeta p auvijek ulazimo u format “statističke pogreške” čije probleme EU otkloni njima zanemarivim iznosom. Na drugoj strani to “nam” samo stvara lažnu sigurnost i okolinu koja nije dovoljno poticajna za promjene.