Energetska politika i regulatorno okruženje

Nova Europska komisija potvrdila je svoju predanost Europskom zelenom planu, ali fokus energetske politike sve se više preusmjerava s klimatskih ciljeva prema konkurentnosti europskog gospodarstva. U skladu s preporukama Draghijeva izvješća o konkurentnosti, Komisija je 29. siječnja 2025. predstavila Kompas konkurentnosti, a 26. veljače 2025. i Industrijski sporazum za čistu industriju. Taj sporazum upotpunjuje novi okvir za državne potpore (CISAF), usvojen 25. lipnja 2025., kojim se usklađuju pravila državne pomoći s ciljevima industrijske konkurentnosti i dekarbonizacije.

Paralelno se razmatra pojednostavljenje regulative kroz tzv. omnibus pakete. Jedan od značajnijih odnosi se na održivo financiranje i uključuje niz važnih instrumenata: Direktivu o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD), Europske standarde izvještavanja o održivosti (ESRS), Direktivu o dubinskoj analizi održivosti (CS3D) i EU Taksonomiju za klasifikaciju održivih gospodarskih aktivnosti.

U kontekstu energetske sigurnosti, Komisija je 17. lipnja 2025. predložila trajnu zabranu uvoza ruskog plina do kraja 2027., čime bi privremene sankcije postale stalna mjera. Ovaj prijedlog prate strateški dokumenti objavljeni u svibnju. Pregovori o izmjenama Uredbe o skladištenju plina zaključeni su 24. lipnja 2025., pri čemu se cilj od 90% popunjenosti skladišta može fleksibilno ostvariti između 1. listopada i 1. prosinca svake godine.

Rasprave o budućnosti europske energetske politike dodatno su intenzivirane objavom klimatskog cilja za 2040. Komisija predlaže smanjenje emisija za 90% u odnosu na 1990., te prijedlogom delegiranog akta o certificiranju nisko ugljičnih goriva, objavljenim 8. srpnja 2025.

Ova dinamična transformacija europske energetske politike, sve više utemeljena na regulatornim alatima, strateškim okvirima i ciljevima dekarbonizacije, iziskuje dublje razumijevanje uloge institucija u oblikovanju ekonomskih ponašanja i investicijskih odluka. Upravo tu nastupa institucionalna ekonomija, disciplina koja pruža teorijski i analitički okvir za razumijevanje kako pravna i politička struktura utječu na tržišta, razvoj tehnologija i dugoročne gospodarske tokove.

Povijesni razvoj institucionalne ekonomije

Institucionalna ekonomija razvijala se u nekoliko važnih faza koje su oblikovale njezin suvremeni oblik:

• Stara institucionalna ekonomija (krajem 19. i početkom 20. stoljeća) zastupana od strane autora poput Veblena, Commonsa i Mitchella, naglašavala je utjecaj navika, društvenih normi i institucija na ekonomsko ponašanje. Thorstein Veblen posebno je poznat po konceptu “dokoličarske klase” i po tome što je pokazao kako kulturni obrasci utječu na potrošnju i proizvodnju. Veblen je kritizirao klasičnu i neoklasičnu ekonomsku teoriju koja pretpostavlja racionalne agente i fokus na proizvodnju/rezultate kao mjere uspjeha, ignorirajući kulturne i institucionalne obrasce koji utječu na motive, norme i očekivanja ljudi. Commons definira instituciju kao kolektivnu akciju koja kontrolira ili oblikuje individualne akcije. Institucije nisu pasivni okvir, nego aktivni sudionici u ekonomiji.Ključna jedinica analize kod njega je transakcija – interakcija među akterima koja uključuje prava, obaveze, ograničenja i slobode. Commons ističe da institucije definiraju kako se transakcije odvijaju, tko ima moć, tko dobiva, pod kakvim uvjetima. Mitchell vidi institucije (npr. norme, navike, običaji, i formalni zakoni) kao strukture unutar kojih ljudi djeluju, a koje se mijenjaju polako, evolucijski kroz povijest, krize, prilagodbu. Fokusirao se na empirijske metode, cikluse u ekonomiji i kako različite institucije (pravne, političke, normativne) stvaraju uvjete za ekonomske šokove ili stabilnost.
• Nova institucionalna ekonomija pojavila se 1970-ih i 1980-ih s autorima poput Douglasa Northa, Ronalda Coasea i Olivera Williamsona. Coase je ukazao da tržišta ne mogu učinkovito funkcionirati bez jasno definiranih vlasničkih prava i institucija koje ih provode. Williamson je proučavao kako institucije smanjuju oportunizam i nesigurnost putem ugovora i hijerarhija, dok je North tvrdio da institucije određuju dugoročni gospodarski rast stvaranjem poticaja za inovacije i produktivnost. North također uvodi ideju path dependence — institucije se razvijaju povijesno, kroz slijed odluka i događaja, i te povijesne putanje otežavaju promjenu jer postoje interesi, strukture i reputacije koje se učvrste u vrijeme. To znači da institucije koje su jednom uspostavljene često ostaju i nakon što su se uvjeti promijenili, sve dok postoji snažan poticaj (ili pritisak) da se promijene.
• Suvremena institucionalna ekonomija povezuje teoriju i politiku. Institucije ne služe samo kao skup pravila koja ograničavaju ponašanja. One su pokretači promjene. Regulacija, međunarodni sporazumi, klimatske politike i razvoj digitalne infrastrukture zajedno stvaraju institucionalne okvire koji aktivno potiču inovacije, usmjeravaju kapital i omogućuju koordiniranu tranziciju prema zelenom, održivom gospodarstvu. Takvi okviri smanjuju regulatorni rizik, definiraju standarde i povećavaju transparentnost čime potiču povjerenje investitora, olakšavaju pristup financiranja i smanjuju troškove transakcija. U literaturi se često navodi da države koje kombiniraju restriktivne mjere s poticajnim politikama, jasnim zakonodavstvom, suspenzijom/neutješnim sankcijama, poticajima za zelene tehnologije i digitalizaciju postižu agilniju, stabilniju i lakše održivu transformaciju.

U kontekstu klimatske politike, upravo ova posljednja faza institucionalne ekonomije ima ključnu primjenu jer pojašnjava kako zakonski i regulatorni okvir oblikuje cijenu kapitala, percepciju rizika i tokove investicija.

Učinak institucija na trošak kapitala i investicijsku dinamiku

Primjena institucionalne ekonomije na EU Climate Law pokazuje zašto je ovakav zakonodavni okvir presudan za dekarbonizaciju. Bez pravno obvezujućeg institucionalnog okvira, klimatski ciljevi ostaju političke smjernice podložne promjenama vlasti, lobiranju i kratkoročnim interesima. S druge strane, institucionalizirani ciljevi postaju normativna osnova za tržišne odluke, utječući na raspodjelu resursa.

EU Climate Law smanjuje ponderirani prosječni trošak kapitala (WACC) za zelene projekte jer snižava regulatorni rizik. WACC, koji predstavlja kombiniranu cijenu duga i vlasničkog kapitala, posebno je osjetljiv na percepciju nesigurnosti. Kada su pravila promjenjiva ili nejasna, investitori i banke zahtijevaju višu premiju rizika što podiže cijenu kapitala i smanjuje isplativost projekata. S druge strane, stabilna i dosljedna pravila omogućuju dugoročno planiranje i povoljnije uvjete financiranja.

Kao rezultat, “zeleni” projekti sve više uživaju niže kamate i bolji pristup kapitalu, dok se “smeđi” projekti suočavaju s višim WACC-om, regulatornim troškovima i rizikom da postanu “stranded assets” tj. imovina koja gubi tržišnu vrijednost jer ne može opstati u dekarboniziranom okruženju.

Institucionalna ekonomija nam tako objašnjava da pravila nisu pasivan okvir, već aktivan čimbenik koji oblikuje tržišne signale, cijenu kapitala i strateške odluke investitora. EU Climate Law, u tom smislu, nije samo klimatski dokument već temeljni element nove investicijske logike u Europskoj uniji.

Schumpeterovska dinamika i valovi općih tehnologija

Joseph Schumpeter opisao je kapitalizam kao dinamičan sustav stalne inovacije i kreativne destrukcije. Kao proces u kojem nove tehnologije i poslovni modeli zamjenjuju postojeće, pokreću ekonomski rast, ali i razaraju zastarjele strukture. Ključni nositelj ovog procesa je poduzetnik, akter koji kombinira resurse na nov način i time remeti status quo.

Schumpeter je promatrao povijesne cikluse inovacija, danas poznate kao Kondratjevljevi valovi, gdje svaka velika tehnološka revolucija proizvodi dugoročni val ekonomskih i društvenih promjena. Svaki od tih valova povezan je s jednom ili više općih namjenskih tehnologija (GPT – General Purpose Technologies):

• Prvi val: parni stroj i željeznice – omogućili industrijsku revoluciju, urbanizaciju i globalnu trgovinu.
• Drugi val: čelik, teška industrija, elektrifikacija – stvorili modernu infrastrukturu i masovnu proizvodnju.
• Treći val: automobili, kemijska industrija, nafta – transformirali mobilnost i potrošačku kulturu.
• Četvrti val: elektronika, zrakoplovstvo, nuklearna energija – oblikovali hladnoratovski razvoj i potrošačko društvo.
• Peti val: digitalizacija i IKT – globalizirali informacije, financije i usluge.
• Šesti val (u nastajanju): zelene tehnologije i biotehnologija – s ključnim ulogama za vodik, obnovljive izvore, CCUS, umjetnu inteligenciju i SMR.

Zajednička karakteristika svih GPT tehnologija je da nisu ograničene na jedan sektor već imaju višestruke primjene, transformiraju infrastrukturu, proizvodne metode i društvene obrasce.

Danas je ključno to što se više GPT tehnologija pojavljuje istovremeno i međusobno komplementarno. Umjetna inteligencija, iako nije „zelena“ tehnologija u užem smislu, ubrzava širenje ostalih: optimizira energetske mreže, industrijske procese i opskrbne lance. Zelene tehnologije poput zelenog vodika, CCUS-a, naprednih obnovljivih izvora i SMR-ova pokreću sustavne promjene u energetici, prometu i industriji.

Institucionalni okvir (npr. EU Climate law, ETS, CBAM, CISAF) ne samo da omogućuje ovaj val, već ga aktivno ubrzava. Umjesto da tržište samo i sporo eliminira fosilne tehnologije, EU stvara pravila koja smanjuju trošak kapitala za nove GPT-ove i povećavaju trošak za zastarjele sektore. Time institucionalna ekonomija postaje ključna poluga za ubrzanu Schumpeterovsku transformaciju.