Kad se govori o budućnosti nafte i plina, najviše pažnje u javnim raspravama obično odlazi na potražnju. Pitamo se koliko će automobila biti električno, hoće li industrija smanjivati emisije, ili koliko će obnovljivi izvori zauzeti u energetskom miksu. Opskrbna strana priče, u biti sama dinamika polja iz kojih nafta i plin dolaze često ostaje u drugom planu. No upravo je ta strana ključ za razumijevanje stvarnih granica energetskog sustava.

Naftna i plinska polja imaju svoj životni ciklus. Nakon otkrića slijedi razvoj i nagli rast proizvodnje, zatim stabilnija faza tzv. platoa, a onda nezaobilazno dolazi pad. Taj pad naziva se decline rate, odnosno stopa pada proizvodnje. To nije iznimka, nego prirodni zakon geologije: kako se najlakši i najdostupniji dio resursa iscrpi, preostali se teže i sporije izvlači.

Prema velikom istraživanju koje je provela Međunarodna agencija za energiju, prosječna godišnja stopa pada proizvodnje u konvencionalnim naftnim poljima iznosi 5,6%, a u konvencionalnim plinskim poljima 6,8%. Ipak, iza tih prosjeka kriju se dramatične razlike. Golema polja na Bliskom istoku, zbog svoje veličine i povoljnih geoloških uvjeta, gube samo oko 1,8% godišnje. Nasuprot tome, mala offshore polja u Europi, koja su tehnički zahtjevnija i brže se iscrpljuju, bilježe pad i veći od 9% godišnje. Što je polje manje i što se nalazi u složenijem okruženju, npr. na velikim morskim dubinama, to brže gubi proizvodni potencijal.

Ovdje je važno razlikovati dvije razine pojma decline rate: prirodni pad i promatrani pad. Prirodni pad je stopa kojom bi proizvodnja opadala ako se ništa ne bi poduzimalo: ako se ne buše nove bušotine, ne obnavlja oprema, niti uvode dodatne metode vađenja. Promatrani pad je ono što se zapravo događa nakon što operateri ulažu u polje i nastoje ga održati. Upravo zato, ulaganja imaju dvostruku ulogu: nisu samo put do rasta, nego i način da se uspori prirodni gubitak.

Ako bi se ulaganja potpuno zaustavila, svjetska bi proizvodnja nafte padala oko 8% godišnje, a plina čak 9%. Takav pad značio bi da svake godine gubimo količinu usporedivu s cijelom godišnjom proizvodnjom Brazila i Norveške u nafti ili cijele Afrike u plinu. Posebno su osjetljiva nekonvencionalna ležišta, poput američkog škriljca. Ona u prvoj godini nakon bušenja mogu izgubiti i preko 35% proizvodnje. Razlog je u strukturi stijena: iako sadrže mnogo ugljikovodika, stijene su niske propusnosti, pa protok brzo slabi. Da bi se zadržala razina proizvodnje, potrebno je stalno otvarati nove bušotine.

Iz toga proizlazi paradoks: naftna i plinska industrija moraju stalno trčati samo da bi ostale na mjestu. Gotovo 90% ulaganja u posljednjim godinama ne ide u rast, nego u kompenzaciju prirodnog pada. Drugim riječima, većina kapitala ulaže se samo kako bi sutra bilo jednako kao danas.

Globalna struktura proizvodnje također se mijenja. Početkom stoljeća konvencionalna polja činila su 97% svjetske proizvodnje nafte, a danas su pala na oko 77%. Prazninu sve više popunjavaju nekonvencionalni izvori: škriljac, nafta iz dubokih mora ili tzv. tight oil. No unatoč tim promjenama, polovica svjetske proizvodnje i dalje dolazi iz ograničenog broja super gigantskih polja. Ona imaju sporije stope pada jer su golema i dugo eksploatirana, no kad jednom uđu u kasniju fazu, pad postaje višestruko brži. To nosi rizik za globalnu stabilnost: jer dokle god ona proizvode, svijet ima rezervni kapacitet, ali kad se njihov ciklus počne naglo zatvarati, prostor za nadoknadu nestaje.

Ako bi se potpuno prestalo ulagati, do 2035. proizvodnja nafte pala bi na svega 42 milijuna barela dnevno, a plina na 1 600 milijardi kubičnih metara. Takav scenarij značio bi da opskrba ostaje koncentrirana u nekoliko zemalja, prvenstveno u OPEC-u i Rusiji dok bi SAD i druge razvijene ekonomije izgubile oko dvije trećine vlastite proizvodnje u samo deset godina. Energetska sigurnost tada bi postala vrlo krhka jer bi svaki politički ili tehnički poremećaj u ključnim zemljama imao globalne posljedice.

Održavanje današnje razine proizvodnje zahtijeva stalna nova otkrića i razvoj ležišta. Procjenjuje se da bi svake godine trebalo otkrivati i razvijati oko 10 milijardi barela nafte i tisuću milijardi kubičnih metara plina. Iako već postoje značajna neiskorištena ležišta, oko 230 milijardi barela nafte i 40 bilijuna kubičnih metara plina, uglavnom na Bliskom istoku, u Euroaziji i Africi ona se ne mogu brzo staviti u pogon. Od trenutka kada se ležište odobri do trenutka kada iz njega poteče prva kap ili kubik, prođe i do dvadeset godina. To znači da su današnje odluke zapravo ulaganja u opskrbu sredine stoljeća.

Za postojeća polja rješenje leži u tehnikama tzv. sekundarnog i tercijarnog vađenja, poput injektiranja vode, plina ili kemikalija kojima se izvlači dodatni dio zaliha i usporava pad. Takvi postupci dodaju milijune barela i stotine milijardi kubičnih metara plina u svjetsku bilancu. No i uz njih ostaje jaz koji se može zatvoriti samo razvojem novih polja ili smanjenjem globalne potražnje.

Ovdje dolazimo do teorijskog okvira: energetska ravnoteža uvijek je dinamička. Sustav se ne održava sam od sebe, nego stalnim prilagodbama. Kompanije biraju gdje ulagati, hoće li napustiti ili održavati polja, te koje tehnologije razvijati. Vlade oblikuju porezne režime i uvjete licenciranja kako bi privukle kapital ili osigurale vlastitu opskrbu. Tržište u cjelini reagira na kombinaciju prirodnog pada, ulaganja u postojeće izvore, razvoja novih ležišta i kretanja potražnje koja se mijenja s energetskom tranzicijom.

Svijet može imati dovoljno nafte i plina još desetljećima, ali samo pod uvjetom stalnih i dobro usmjerenih ulaganja. To ne znači da slijedi kriza, nego da budućnost neće biti statična. Svaka godina, svaka investicija i svaka politička odluka pridonose održavanju te ravnoteže. Energetska sigurnost stoga ne proizlazi samo iz toga koliko resursa postoji u zemlji, nego i iz načina na koji se njima upravlja, koliko brzo se ulaže i koliko se paralelno smanjuje potražnja kroz tranziciju na čišće, nama poznate alternativne izvore.