Kina se proteklih nekoliko desetljeća isticala impresivnim gospodarskim rastom, često dosežući i dvocifrene stope. Takav zamah omogućila su golema ulaganja u infrastrukturu, nekretnine i industriju, kao i preseljavanje radne snage iz poljoprivrede u proizvodnju. No, ta je era laganih dobitaka polako na izmaku. Demografija, usporavanje tehnološkog napretka, te usmjeravanje golemih sredstava u manje učinkovite projekte doveli su do toga da se Kina sada suočava s neminovnim padom svojeg dugoročnog, tzv. potencijalnog rasta.

Prema stručnjacima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), koji su u više radova temeljito istražili kinesko gospodarstvo, potencijalni rast Kine bez ozbiljnih reformi mogao bi se u idućim godinama spustiti na oko 3 do 4 posto godišnje. To je znatno manje od “zlatnog doba” kad je rast lako prelazio 10 posto. Glavni su razlozi starenje stanovništva, sve slabiji prinosi golemih ulaganja u gradnju i infrastrukturu, te usporavanje rasta produktivnosti. Previše novca išlo je u projekte koji ne donose dugoročne koristi, a premalo je ulagano u podizanje učinkovitosti, inovacija, ljudskog kapitala i – što je za ravnotežu gospodarstva ključno – u poticanje potrošnje kućanstava.

U takvoj se situaciji Kina nalazi na raskrižju. Stručnjaci MMF-a preporučuju dublje reforme kako bi se gospodarstvo preusmjerilo s dosadašnjeg investicijsko-vođenog rasta na “visokokvalitetni” razvoj. To uključuje postupnu reformu državnih poduzeća, jačanje tržišnog natjecanja, bolju raspodjelu resursa i – možda najvažnije – fiskalno “rebalansiranje” koje bi potaknulo domaću potražnju. Naime, kineska su kućanstva sklona velikoj štednji, dijelom zbog slabijeg socijalnog osiguranja, što smanjuje osobnu potrošnju i čini cijelo gospodarstvo previše ovisnim o investicijama i izvozu. Stoga bi snažniji sustav socijalne zaštite, primjerice bolji mirovinski i zdravstveni sustavi, ljudima dao sigurnost, smanjio potrebu za pretjeranom štednjom i oslobodio više novca za kupnju roba i usluga.

Ipak, izazov za Kinu nije samo na nacionalnoj razini, već i na regionalnoj. Nove analize MMF-a upućuju i na važnost poboljšanja fiskalnih transfera između središnje vlade i lokalnih vlasti. Takvi transferi, poznati kao fiskalna raspodjela između različitih pokrajina, imaju dvije ključne zadaće. Prvo, oni pomažu da se dio bogatstva iz razvijenijih i bogatijih priobalnih područja prenese u nerazvijenije, unutrašnje pokrajine. Drugo, oni mogu poslužiti kao “osigurač” protiv lokalnih šokova – bilo da je riječ o padu cijena robe koju neka regija proizvodi, problemima na tržištu nekretnina ili nepogodama koje pogode jednu pokrajinu jače od drugih.

Prema MMF-ovu istraživanju, Kina već sada ima značajne mehanizme fiskalne preraspodjele. Oko 31 posto trajnih, dugoročnih nepovoljnih šokova na razini pojedinih pokrajina ublaženo je transferima, a oko 17 posto kratkoročnih i nepredvidivih šokova također je uspješno “ispeglano” fiskalnim transferima. To su solidne brojke, usporedive s drugim velikim gospodarstvima. No, postoji prostor za daljnje poboljšanje, osobito u vremenu kad se lokalne vlasti suočavaju s pritiscima izazvanim pandemijom, usporavanjem tržišta nekretnina i drugim šokovima.

Stručnjaci MMF-a predlažu uvođenje jednostavnijeg, automatskog i transparentnog sustava fiskalnih transfera koji bi u obzir uzimao i gospodarski ciklus svake pokrajine. Tako bi, primjerice, pokrajina koju upravo pogađa snažan gospodarski pad automatski dobila više sredstava, dok bi ona koja raste iznadprosječno dobila relativno manje. Na taj način povećao bi se “osiguravateljski” učinak fiskalnih transfera, bez narušavanja ukupnog proračunskog kapaciteta središnje države. Takav sustav trebao bi biti i neregresivan, što znači da ne bi dodatno opterećivao siromašnije regije te bi istodobno održao funkciju preraspodjele.

Naravno, uvođenje takvih mehanizama nije bez izazova. Prevelika “zaštita” lokalnih vlasti mogla bi stvoriti moralni hazard, potaknuti loše ekonomske odluke ili preveliko zaduživanje. Zato je, upozoravaju stručnjaci, uz fiskalne mehanizme potrebno i jačanje nadzora, uklanjanje implicitnih državnih jamstava za lokalna poduzeća i uvođenje strožih pravila korištenja dodijeljenih sredstava. Također, preporučuju se reforme koje će potaknuti mobilnost radne snage, ukidanje lokalnog protekcionizma i jače povezivanje regionalnih tržišta roba i usluga, kako bi se rizici bolje raspodijelili i preko privatnih, tržišnih kanala, a ne samo fiskalnim putem.

Ono što je zajedničko svim ovim preporukama jest ideja da Kina treba evoluirati: s modela nekontroliranih ulaganja i usporavajuće produktivnosti prema stabilnijem, otpornijem, ravnomjernijem i inkluzivnijem razvoju. To ne znači da će Kina prestati rasti – dapače, uz dobro provedene reforme, njezino gospodarstvo moglo bi na dulji rok zadržati solidne stope rasta, poboljšati kvalitetu života svojih građana i ostati snažan igrač na svjetskoj pozornici. U vremenu izazova, pametna fiskalna politika, ulaganje u ljudski kapital, uklanjanje regionalnih neravnoteža i poticanje domaće potrošnje mogli bi se pokazati ključnima kako bi “kineski san” o održivom i uravnoteženom napretku postao stvarnost.