Tarife, iako na prvi pogled jednostavan alat trgovinske politike, duboko utječu na globalnu ekonomiju i odnose među zemljama. Njihova primjena često ide dalje od osnovne svrhe oporezivanja uvoza, oblikujući dinamiku cijena, opskrbne lance i međunarodnu konkurentnost.
Kada zemlja uvede tarife, one ne utječu samo na uvezene proizvode, već djeluju na cijeli sustav proizvodnje i potrošnje. Uzvodne tarife (upstream tariffs) primjenjuju se na sirovine i međuproizvode koji su potrebni za proizvodnju gotovih proizvoda. Primjerice, kada SAD uvedu tarife na čelik, to pogađa sve industrije koje koriste čelik kao ključni input – od automobilske industrije do građevinskog sektora. Trošak uvezenog čelika raste, što znači da proizvođači gotovih proizvoda moraju odlučiti hoće li taj trošak prenijeti na potrošače kroz više cijene ili će ga pokušati apsorbirati smanjenjem vlastitih marži. U oba slučaja, konkurentnost američkih firmi slabi, bilo na domaćem ili međunarodnom tržištu.
S druge strane, nizvodne tarife (downstream tariffs) djeluju na proizvode koji su u završnim fazama proizvodnje i namijenjeni izvozu. Ako SAD, primjerice, proizvodi strojeve koji koriste uvezene komponente, dodatni trošak tarifa može povećati cijenu tih strojeva za inozemne kupce. To rezultira smanjenjem potražnje za američkim izvoznim proizvodima, ograničavajući mogućnost domaćih proizvođača da profitiraju od ekonomije obujma na globalnom tržištu. Kako proizvodni lanac postaje dulji, kumulativni učinak tarifa postaje sve izraženiji, što često vodi smanjenju produktivnosti i međunarodne konkurentnosti.
No, tarife ne utječu samo na zemlje izravno uključene u trgovinske odnose. Njihovi učinci prelijevaju se i na treće zemlje kroz fenomen poznat kao “trade diversion”. Kada jedna zemlja uvede tarife na robu iz druge zemlje, to može stvoriti prednost za treće zemlje koje nisu pogođene tarifama. Na primjer, ako SAD uvede tarife na kineske elektroničke proizvode, američki uvoznici mogu preusmjeriti potražnju prema proizvodima iz Južne Koreje ili Vijetnama. Iako ovakav potez privremeno koristi tim trećim zemljama, on u konačnici fragmentira globalne proizvodne lance i smanjuje efikasnost međunarodne trgovine.
Tarife se razlikuju prema svojoj strukturi i namjeni. Primjerice, ad valorem tarife određuju se kao postotak od vrijednosti robe, dok su specifične tarife fiksni iznosi po jedinici uvezene robe. Postoje i kombinacije ovih vrsta tarifa, ali njihova zajednička svrha je povećati cijenu uvezenih proizvoda kako bi se zaštitila domaća industrija. Međutim, tarife ne djeluju uvijek na isti način. Njihova učinkovitost ovisi o specifičnostima gospodarskog konteksta, uključujući integraciju zemlje u globalne lance opskrbe, razinu konkurencije i relativnu snagu domaće industrije.
Zaštitne tarife često ciljaju sektore, poput automobilske ili tekstilne industrije, kako bi pružile prednost domaćim proizvođačima. Ipak, ova zaštita dolazi s troškovima. Domaći potrošači plaćaju više za proizvode, dok firme koje ovise o uvoznim inputima bilježe veće troškove proizvodnje. Istodobno, antidampinške tarife i kompenzacijske tarife usmjerene su na suzbijanje nepoštenih trgovinskih praksi, poput dampinga ili subvencioniranja proizvodnje u drugim zemljama. Iako ove mjere mogu djelovati kratkoročno, dugoročno smanjuju dinamiku globalne trgovine.
Osim što utječu na cijene proizvoda i tokove trgovine, tarife imaju duboke posljedice na valutne tečajeve i tokove kapitala. Uvođenje tarifa često izaziva promjene u vrijednosti domaće valute. Jačanje američkog dolara, na primjer, može ublažiti inflatorne pritiske unutar SAD-a jer uvezeni proizvodi postaju jeftiniji. No, istodobno jači dolar smanjuje konkurentnost američkog izvoza jer proizvodi postaju skuplji za strane kupce. S druge strane, slabiji dolar može povećati izvoznu konkurentnost, ali uz cijenu viših troškova uvoza i povećanja inflacije.
Zagovornici tarifa često se pozivaju na povijesne primjere kada su visoke carine bile povezane s gospodarskim rastom. Primjerice, u drugoj polovici 19. stoljeća, američko gospodarstvo raslo je unatoč carinama koje su dosezale 40%. Međutim, tadašnje okolnosti bitno su se razlikovale od današnjih. Ekonomija je počivala na zlatnom standardu, nije bilo središnje banke, a porezi su činili mali udio u BDP-u. Današnji globalizirani svijet, s integriranim lancima opskrbe i uz visoku ovisnost o međunarodnoj trgovini, ne ostavlja prostora za ovakve izolacijske politike.
Trgovinski rat između SAD-a i Kine, koji je započeo 2018. godine, pokazuje koliko dalekosežni mogu biti učinci tarifa. Američki potrošači i firme platili su dodatnih 195 milijardi dolara zbog tarifa, dok su kineski proizvođači preusmjerili trgovinske tokove prema drugim regijama. Istodobno, američki farmeri izgubili su pristup ključnim tržištima, što je dodatno destabiliziralo ruralne zajednice.
Ukoliko SAD iznenada i sveobuhvatno uvode visoke carine na uvoz tehnologije, automobila, elektronike i drugih ključnih sektora, a s druge strane, američki dolar počinje jačati razvoj situacije bio bi zanimljiv. Na prvu, jačanje dolara moglo bi izgledati kao olakšanje za američke potrošače – strani proizvodi postaju jeftiniji, a inflatorni pritisci se smanjuju. No, cijena tog poteza ubrzo bi došla na naplatu.
Dolar koji jača otežao bi američkim izvoznicima pristup globalnim tržištima jer bi njihovi proizvodi bili skuplji. Automobilska industrija, već ionako pogođena skupljim čelikom i aluminijem zbog tarifa, imala bi pad prodaje na međunarodnim tržištima. Sektor tehnologije koji je duboko integriran u globalne opskrbne lance, isto bi se suočio se s višim troškovima uvoznih komponenti (uzvodni učinci tarifa), dok bi slabija potražnja na globalnom tržištu dodatno negativno djelovala na prihode (nizvodni učinci). Istovremeno, američke poljoprivredne firme, poput proizvođača soje, vrlo vjerojatno bi izgubili ključne klijente jer će Kina i EU uvodit recipročne tarife kao odgovor na američke.
Na globalnoj sceni, Kina bi vjerojatno iskoristila priliku da poveća trgovinsku suradnju unutar Azije, dok bi EU tj. trebala bi jačati odnose s Latinskom Amerikom. Trgovinski lanci bi takvim razvojem počeli pucati, a zemlje u razvoju, koje primarno ovise o američkim kreditima denominiranim u dolarima, našle bi se u situaciji rastućih troškova zaduživanja zbog jačanja dolara. U konačnici, sve to bi dovelo do globalnog usporavanja.
U situaciji da dolar slabi zbog nesigurnosti i volatilnosti izazvane trgovinskom politikom na prvi pogled bi izgledalo kao da donosi prednost američkim izvoznicima – njihovi proizvodi bi bili jeftiniji i konkurentniji, ali “cijena ” toga bila bi velika.
Slabiji dolar značajno bi povećavo cijenu uvoza. Potrošači u SAD-u ubrzo bi osjetili poskupljenje osnovnih proizvoda poput hrane, elektronike i odjeće. Inflacija koja im je problem već par godina opet bi krenula uzlaznom stopom, a nedugo zatim moglo bi se očekivati da i FED krene u razmatranje povećanja kamatnih stopa jer im je stabilnost ( kao) primarni cilj. Istovremeno, američke firme, posebno one u tehnologiji i proizvodnji automobila, imale bi veliki rast troškova komponenti i materijala, što bi ne samo otežalo proizvodnju već bi imalo jako negativan utjecaj na profit. Dioničko tržište bi to “vidjelo” puno ranije pa bi sve ovo bili praćeno padom indeksa i tržišta u cjelini.
U ovakvom razvoju, Kina i EU bi također osjetile negativne posljedice. Slabiji dolar bi istovremeno povećao troškove njihovog izvoza u SAD. Kao odgovor, rekao bih da bi tražili način kako da diverzificiraju utjecaj SAD-a kao trgovinskog partnera. Za očekivat je da bi se Kina okrenula još više jačanju unutarnje potrošnje, a EU ( iako sumnjam da bi bila u stanju) bi trebala pojačati suradnju s azijskim tržištima. Ovakva situacija ne bi mogla biti dugoročno održiva jer bi svi bili više u problemima nego u nekim koristima. Tko zna što bi iz toga bilo u konačnici.
Postupno povećanje tarifa je znatno suptilniji scenarij. Tarife se uvode korak po korak, i tako se proizvođačima i potrošačima daje dovoljno vremena za prilagodbu. Jačanje dolara smanjilo bi inflatorne pritiske, pa bi i uvozni proizvodi bili manje osjetljivi na skok cijene.
No, američki izvoznici bi svakako osjetili težinu jakog dolara. Dodatno vrijeme za prilagodbu bi smanjilo intenzitet odgovora, globalnih trgovinski tokovi bi težili fragmentaciji i u konačnici bi imali jače regionalne blokove, a globalizacija više ne bi imala ulogu kao do sad.
Za prosječnog čovjeka, bez obzira na to živi li u SAD-u, Europi, Kini ili drugdje, povećanje tarifa ne bi se očitovalo kroz “apstraktne” ekonomske pojmove poput “uzvodnih učinaka”.Osjetilo bi se kroz svakodnevne aspekte života – cijene u trgovinama, dostupnost proizvoda, plaće i sigurnost radnog mjesta. Svaki scenarij povećanja tarifa donosi niz konkretnih posljedica koje se spuštaju na razinu običnog građanina.
Za američke potrošače, tarife bi prvenstveno značile više cijene proizvoda – od osnovnih potrepština poput hrane, do tehnologije poput pametnih telefona ili automobila. Ako se tarife povećaju naglo, cijene u trgovinama bi mogle brzo skočiti jer trgovci prenose dodatne troškove na potrošače. Na primjer, račun za namirnice, koji je već pod utjecajem inflacije, mogao bi dodatno porasti zbog viših troškova uvoza hrane. Elektronika i odjeća, često uvezene iz Kine, postale bi skuplje, što bi natjeralo obitelji da odgode kupnju novih uređaja ili prelazak na jeftinije alternative.
Radna mjesta i plaće također bi osjetili promjene. U sektorima poput proizvodnje čelika ili tekstila, gdje bi tarife mogle zaštititi domaće firme, neki bi radnici možda dobili priliku za nove poslove. Međutim, ti pozitivni učinci često bi bili ograničeni na specifične regije ili sektore. S druge strane, sektori koji ovise o izvozu – poput poljoprivrede imogli bi se suočiti s padom potražnje zbog recipročnih tarifa stranih zemalja. To bi dovelo do otpuštanja radnika i/ili stagnacije plaća u tim industrijama.
Slabiji dolar u nekim scenarijima mogao bi privremeno olakšati izvoz američkih proizvoda, ali bi istovremeno povećao cijene uvoza. Prosječan Amerikanac bi osjećao pritisak na budžet, pogotovo ako se inflacija poveća i cijene osnovnih proizvoda poput goriva, lijekova ili hrane porastu.
Za prosječnog građanina Europe ili Kine, učinci tarifa bi bili manje izravni, ali jednako stvarni. Tvornice koje proizvode za američko tržište – bilo da su to automobili u Njemačkoj ili elektronika u Kini – suočile bi se s padom narudžbi. Radnici u tim sektorima mogli bi izgubiti poslove ili bi im se smanjili plaće. To bi posebno pogodilo radničke zajednice u regijama koje ovise o izvozu u SAD.
Na razini potrošnje, proizvodi koji koriste američke komponente ili sirovine mogli bi postati skuplji. Na primjer, automobili koji koriste američki aluminij ili tehnologiju mogli bi doživjeti povećanje cijena, što bi se prelilo na potrošače. Osim toga vjerujem da bi imali i rast cijena energije jer bi poremećaja u globalnim opskrbnim lancima bili uzrok toga ( vozarine brodova bi otišle prema gore). Sve to bi negativno pogodilo gotovo svako kućanstvo, a koliko bi to utjecalo na one s nižim prihodima vjerojatno bi se ubrzo vidjelo kroz rast stope onih koji žive ispod razine minimalno potrebnog.
Za kraj bih rekao da svi oni koji “reklamiraju ” tarife kao nešto super za domaće gospodarstvo, kao nešto što štiti nacionalne interese…kao nešto nužno..takvi vjerojatno imaju u svemu tome svoje osobne interese iako ih mi možda ne vidimo u startu.
Ne kažem da je otvorena ekonomija bez izazova, poput potrebe za prilagodbom domaćih industrija ili možda nekih oblika zaštite pojedinih sektora. Međutim, koristi daleko nadilaze rizike. Ako ništa drugo onda kroz veći izbor za potrošače, brži tehnološki napredak, povećanje zaposlenosti i jačanje međunarodne suradnje.
Kad gospodarstvo počne implodirati, a pritom pokazuje čvrstu ruku prema drugima, igrajući ulogu dežurnog policajca i prijeteći izravno ili neizravno, takav pristup neizbježno izaziva otpor. Nitko ne voli prijetnje. Nitko ne želi plaćati za druge bez jasne koristi za sebe. No, upravo to je put kojim SAD ide, dok istovremeno ignorira vlastite duboke strukturne probleme. Iako se SAD može pohvaliti iznimnom brzinom prilagodbe i ogromnim resursima, većina njihovih problema proizlazi iznutra. Izabrali su vlade koje su u proteklih petnaestak godina nanijele nepovratnu štetu strukturi gospodarstva. Šteta koja sada pokazuje svoje pravo lice.
Svaka situacija ima svoju točku pucanja. Pitanje je samo koliko sile treba da se do nje dođe. Potez primjene sile kroz ekonomske i političke pritiske otvara brojne točke pucanja – ne samo za one koji su meta, već i za one koji se smatraju sigurnima. Nisu svi spremni na posljedice. Neki su, doslovno, prepušteni milosti i nemilosti situacije. A kad je tako, često se oslobađaju “zvijeri” koje ne donose ništa dobroga. To su trenutci kada gubimo kontrolu, a nagonske reakcije, potaknute prijetnjom i strahom, vode ka destabilizaciji.
Ovakav pristup nije samo strategija, već rizik – rizik koji prelazi granice politike i ulazi u samu srž društva i globalne povezanosti. Kad se stvari počnu urušavati, jedino pitanje koje ostaje jest: koliko dugo i koliko snažno će svi pogođeni trpjeti prije nego što i sami pokažu zube? U svijetu prepunom međusobne ovisnosti, pucanja jednog dijela lanca često povlače sve za sobom. To je stvarnost koju rijetki žele priznati, a još manje njih znaju kako s njom upravljati.
Iskreno se nadam da će mnogo od najavljenog biti ništa više nego prazna riječ.